Otišao je Najveći...

Bio je to najtužniji dan u povijesti hrvatskog sporta. Prije točno deset godina morali smo s nevjericom, velikom boli i nezaustavljivim suzama prihvatiti činjenicu o strahovitu gubitku.
O tome da se ugasio jedan genijalan život. Na današnji dan 1993. godine, točno u 17.20 sati, u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je sportski besmrtnik, košarkaški virtuoz Dražen Petrović.
Kao i svake, i prigodom ove tužne obljetnice imamo isti problem. Što novoga reći o neponovljivom, što originalno napisati o najoriginalnijem, kako riječima dočarati postojanje košarkaškog Mozarta?
– Dražen je uvijek bio moja zvijezda vodilja, pa tako i sada u NBA ligi. Imao je težak put u NBA i svaki put kada je meni bilo teško uvijek bih se sjetio onoga što je on prolazio, a bio je kudikamo veće ime nego ja, i dobio bih novu snagu. Bio centar ili branič, Dražen svakome može biti idol, svatko tko je pravi profesionalac s njim se može poistovjetiti. On je igrao vic-košarku, s puno finta i nadigravanja, a to nedostaje današnjoj europskoj košarci – kazuje Gordan Giriček, prvi igrač koji je u Ciboni ponio desetku nakon Draženove smrti.
Negdašnji Cibonin centar Franjo Arapović ne može zaboraviti zajedničke trenutke s \”anđelom paklene ruke\”. Kaže da ga je uvijek fasciniralo to kako bi, nakon utakmice, Dražen znao statistike svih igrača.
– Teško mi pada svaka obljetnica Draženove smrti jer se vraćam u one naše dane i sve mislim da je to neki ružan san i da će se Dražen ipak pojaviti. Još ni danas nisam prihvatio, niti ću ikad moći prihvatiti, da je mrtav. Za mene on i dalje živi, nije među nama, ali negdje drugdje igra košarku – kazuje Franjo.
S Draženom je cibonaške dane dijelio i Zoran Čutura, danas novinar.
Razmišljajući o tomu kako Mozarta predočiti novim naraštajima, Čutura kaže:
– Šteta je što se ta sjećanja dosad nisu osvježavala češće, kroz nekakav interaktivni muzej, a ne samo za godišnjice. Kada su na televiziji reprizirali Draženove utakmice, prilazili su mi brojni dječarci iz kvarta govoreći: \”Joj, pa mi smo znali da ste vi igrali košarku, ali nismo znali da je tada bila takva atmosfera, pune dvorane. Klinci nemaju pojma tko je zaista bio Dražen, to je za njih više legenda, to nije bio čovjek od krvi i mesa, on za njih nije bio stvaran košarkaš. A on je bio besprijekoran košarkaški stroj, čovjek koji je rušio barijere, utirao puteve, čovjek koji je neumoljivo grabio prema svojim ciljevima. A jedan od njih je bio da postane jedan od najboljih NBA igrača, možda čak i najbolji, u ostvarivost čega je vjerovao do svog posljednjeg trena.
Eto, takav je monumentalan trag ostavio čovjek kojeg su zvali Amadeus, Petro, Dragon, Pistol… Umjetnik i Zmaj u majicama Šibenke, Cibone, Reala, Portlanda, New Jerseya, Hrvatske. Neumoljivi pobjednik.