Dragi navijači,
pisanje bloga potpuna je novost za mene, i nije jedina jer od ovog ljeta sam dio jedne puno veće košarkaške priče nego do sada. I dok u Ciboni doista jesam “new kid on the block”, u ovom gradu ja sam rođen i ovaj grad najviše volim. Baš zato što sam ja purger, dečko iz kvarta, nastojat ću vam više približiti život jednog športaša koji nije puno drukčiji od vas, koji zna svaki dio grada, koji je tu “sto” godina. Do nedavno sam s ekipom, tatom, mamom ili curom ja bio na tribinama Draženova doma, na tekme tipa Cibona – Zadar dolazio sam navijati, a sada ja igram dok moji prijatelji navijaju za mene. Možete misliti koliko mi se sve promijenilo odkad sam došao u Cibonu.
Kada sam izišao iz kuće da bih otišao na prvi trening u novom klubu, vjerujte mi da sam krenuo u smjeru Športske dvorane Dubrava. Nakon deset godina navikao sam se ići tamo i doslovce sam morao sam sebi govoriti “Nisi više tamo, sad si u Ciboni”. Ispočetka sam se veselio upoznavanju igrača koje prije nisam znao. Većinu Cibosa znao sam iz repke, ali zanimalo me kakvi su Stipčević, Pašalić i ostali momci koje sam dotad uglavnom gledao na televiziji. Možda najveća promjena je ta što mi sada treba oko sat vremena da dođem od kuće do dvorane, pošto na 90 posto treninga idem tramvajem ili vlakom. Nikako se ne mogu naviknuti na to da mi treba dva sata za otići tamo i nazad na svaki trening, a ako mi se baš ne poklopi vlak ili tramvaj, bude još i duže. No po tim putovanjima doživim puno toga zanimljivog. Nekad me i prepoznaju pa čujem kako šapuću: “E, ovaj igra u Ciboni, gle ga, e…” Neki me ne prepoznaju, ali vide da sam u klupskoj trenirci ili da nosim klupsku torbu. Tako mi je jedan potpuno nepoznati lik u vlaku prišao i upitao: “Stari, gdje si kupio torbu?” Kad sretnem nekoga koga poznajem, pogotovo u svom kvartu, najčešće me pita za kladionicu: “Kako će proći Cibona?”, “Hoćemo dobit?”, “Koliko da stavim?”… Dugo vremena nitko nije direktno iz Dubrave prešao u Cibonu, sad me zbog toga cijeli kvart traži karte. Općenito mogu reći da nemam više toliko privatnosti, manje-više svi oko mene znaju da sam prešao u veliki klub i nekad mi se čini da ne mrem ni piće popit na miru. Zato volim kad kolektivno gledamo tekmu Dinama pa smo svi usredotočeni na nogomet.
Iduću prevažnu tekmu igramo sa Choletom. Od njihovih igrača znam samo Avdalovića, nisam znao ni da za njih igra Leonard, kojeg znam s reprezentativnih akcija, dok nisam pročitao na Zubčićevom blogu, dok za ove druge sam samo čuo ili uopće ih ne znam, što ne mora značiti da ih podcjenjujem. Ipak su prvaci Francuske. Ja sam vam uvijek oprezan, da igramo protiv moje ulice, ja bih im našao neke dobre strane i pozivao na oprez. Zbog toga me neki znaju i zezati. Kad sam se nedavno vidio sa svojim zadarskim prijateljima Marčinkovićem i Šarlijom, rekli su mi da se uvijek mene sjete kad se netko pribojava neke slabije ekipe. “Znate kako Karlo kaže, možda ih baš protiv nas krene šut, imaju oni i dobrih strana…”, zezaju me. Zato se ja sjetim Šarlije svaki put kad Dinamo osvoji naslov ili kada sprašimo Hajduk u derbiju.
Moram se osvrnuti i na Zubin blog, pošto me direktno izazvao. Nemam Playstation i nisam baš vješt na njemu, no tek smo na početku sezone, pred nama je još puno gostovanja i na jednom od njih ću ga iznenaditi i pobijediti ga. Moram paziti da to ne bude prije same utakmice da ga ne izbediram. Mi iz Dubrave smo ionako bolji u pravom nogaču nego na igricama.
E baš kako Zubčić voli igrati Playstation, tako je moja strast sport, ali iz navijačke perspektive. Pratim sve sportove, ali najviše naravno košarku i nogomet. Iz takve sam sportske obitelji. Čim sam se rodio, još tamo 1989. godine, mama i tata su me učlanili u Cibonu i Dinamo. Još kod kuće čuvam te uspomene.
Čestitam Dinamovcima na pobjedi u Bruggeu, gledao sam tu utakmicu u kafiću sa svojim frendovima i poslije je bila stvarno velika fešta. Mislim da imamo velike izglede za proći skupinu i napokon prezimiti u Europi. Nadam se da ću sad kako sam u Ciboni konačno osobno upoznati neke od Dinamovih igrača, ionako znam sve o većini njih. Kad sam s klubom prije koji tjedan bio na večeri u jednom restoranu, tamo su također večerali Mamići i Vaha. Bio je to prvi put da sam upoznao Maminja. Svojim prijateljima u kvartu, koji su skoro svi članovi Bad Blue Boysa (pa su u zadnje vrijeme na ratnoj nozi s Mamićem), morao sam reći da sam se odbio rukovati s njihovim neprijateljem, mada sumnjam da su mi povjerovali.
Dolaze moji prijatelji i na Cibonine utakmice. Malo su me zafrkavali nakon zadnjeg poraza od Čeha, govore da se moramo iskupiti protiv Choleta i pogotovo protiv Zvezde. Kažu da bi rado otišli na tu utakmicu, ne znam hoće li se to dogoditi ovog puta, ali možda ih jednom i vidim na nekom gostovanju u Beogradu. Budući da su svi moji frendovi članovi BBB-a i ja se donekle smatram njihovim članom jer sam nekoliko godina bio i član kluba navijača Dinama. S Dinamom sam prošao skoro cijelu Hrvatsku te i dan danas to činim koliko mi to obaveze dopuštaju ili nešto drugo (npr. bojkot…). Volio bih poraditi na tome da se Bad Blue Boysi vrate u Cibonu, to mi je bila jedna od životnih želja još i prije nego li sam postao igračem Cibone. Znam da ih dugo nema, znam da su postojali razlozi za to, ali prošlo je puno vremena i možda se može nešto po tom pitanju učiniti da ih opet vidimo na tribini. Jer jedan od njih će uvijek biti na terenu.
SERBUS, pozdrav od “Dečka s kvarta”…
