Veliki pozdrav svim navijačima Cibone na početku prvog teksta koji sam ikada objavio u nekom mediju. Ni ovaj blog mi nije bilo lako napisati jer uhvatio me napadaj lijenosti. Nije to rijetkost, znam biti lijen i tu i tamo zakasniti, ali ne i na košarkaške obveze. Zapravo sam poznat po tome što uvijek u minutu točno dođem na trening. Mogli bi po meni navijati satove. Tava kaže da zna da kasni na trening ako on dolazi, a ja sam već u dvorani.
Za prvu mislim da će vas zanimati priča o onom što je obilježilo moje ljeto, a to je bilo Europsko prvenstvo u Zadru. Veselio sam mu se kao i svakom okupljanju svoje generacije jer atmosfera svih ovih godina u toj reprezentaciji je bila vrhunska. Uvijek sam cimer s Ramljakom, a to vam u prijevodu znači smijeh od nula do 24. S njim nikad nije dosadno. Obojica smo rugalice pa se tako rugamo svima okolo i bude zabavno. Rezultatom nisam zadovoljan jer stvarno smo pretendirali da budemo prvi, ništa ispod toga nije zadovoljavalo, tako da nas je pogodilo četvrto mjesto. Jednostavno smo cijelo prvenstvo igrali loše, jednostavno smo podbacili. Ne znam zašto, možda zbog prevelikog pritiska na neke od nas igrača, uglavnom ni kroz pripreme ni kroz turnir nismo se uspijevali uigrati i na kraju je to tako izgledalo.
Povrh svega sam igrao sa slomljenim malim prstom desne ruke. Utakmice sam igrao pod anestezijom, za neke susrete trebale su mi čak po četiri injekcije. Cijela mi je ruka bila izbockana, a da ne govorim kakav je osjećaj kad zbog tih silnih injekcija izgubiš osjećaj u ruci. Vodiš loptu a da to ni ne znaš. Trebaš šutnuti, a ni ne znaš da imaš loptu u rukama. Bilo mi je jako žao što nisam mogao na tim tekmama više doprinijeti, ali što se moglo. Da nije bilo te ozljede, išao bih na pripreme i sa seniorskom reprezentacijom za Svjetsko prvenstvo u Turskoj. Jako mi je godilo čuti što je izjavljivao Joke, da bi se u njegovoj ekipi našlo mjesta i minutaže za mene da sam zdrav. Zato mi je jako žao što nisam mogao ići u Tursku, ali to sve što je rekao i saznanje da izbornik na mene računa u budućnosti reprezentacije bili su veliki plus za moje samopouzdanje.
A samopouzdanje je najvažnije. Ja sam evo protiv Fenerbahčea prvi put spojio nekoliko šuteva s poludistance u nizu. Svi znaju da ja nikad nisam nešto ekstra pogađao, ja sam atleta i na tome se osniva moja igra. I Roko Ukić je rekao da sam ga iznenadio što sam pogađao te šuteve u kontinuitetu, ali prava je istina ta da je to nažalost bilo samo slučajno. Priznajem da nisam ništa specijalno vježbao šut prije sezone, kao što ni za jednu sezonu ne pripremam neki element puno više nego druge (osim što opustošim cijeli McDonald’s), ali zato kad dođe utakmica ili trening, tu dajem sve od sebe. Hoću reći da je sve stvar samopouzdanja. Kroz prošlu sezonu i reprezentativno ljeto puno sam dobio na samopouzdanju, sad sam se pojavio na parketu protiv Fenera i odvažio se na prvi šut. Kad je ušla prva, diglo mi se samopouzdanje i dobio sam osjećaj da će svaka ući. Svi mi često ovisimo o vlastitom samopouzdanju jer ako uđe prva lopta, može ući i svaka iduća, ali ako ne uđe prva, možda neće nijedna.
I da podijelim s vama još jedan doživljaj. Nama dugo prigovaraju da u Draženovom domu imamo loše svlačionice, ali sad kad sam prošao neke euroligaške destinacije, garantiram da imamo jednu od boljih dvorana u Europi. Stalno slušaš da naše svlačionice “nisu u skladu s euroligaškim standardima”, a onda dođeš u Sienu i ono katastrofa od svlačionica.
Pisat ću dalje drugom prilikom. Sad žurim, minuta je do treninga 😉
