Na početku pozdravljam sve vas vjerne navijače Cibone i zahvaljujem vam što na utakmice dolazite u tako velikom broju kao na primjer na Fenerbahče ili Zagreb. Tu smo utakmicu igrali kao gosti, a opet je bilo puno naših navijača. Bilo je malo čudno igrati u gostima u svojoj dvorani, ali poseban je to osjećaj kad znaš na čemu si i naučio si na tu dvoranu.
Čuo sam od navijača da je pred dvoranom bilo još neobičnijih situacija. Neki su došli na ulaz s godišnjim kartama Cibone, a onda im je rečeno da ovdje igra Zagreb. To mora da je bilo fora čuti. Mi igrači sa Zagrebašima se vidimo svaki dan, imaju termine prije nas pa kad mi ujutro dođemo na trening u pola 11, taman oni izlaze. Normalno da tu ima puno međusobnih prijateljstava, najviše između reprezentativaca Bojana i Simona te Pašalića i Kasuna. U utakmici s njima opet su došle do izražaja moje “glumačke sposobnosti” koje su nam takoreći donijele pobjedu.
U prvom poluvremenu smo gubili, a ja sam bio isfrustriran svojom igrom. Kad mi je trener na poluvremenu rekao “Tome, zagrij se dobro“, znao sam da će me krenuti. Primijetio sam da je Žorić malo nervozan, Mula kao i obično, a pošto ja inače volim malo provocirati, nisam mogao odoljeti. Uspio sam isprovocirati i jednog i drugog, Žora me malo opsovao i skoro je došlo do sukoba, nastala je prava frka. Ja sam nakon toga zabio dvije trice i zakucao i sve je krenulo u našem smjeru.
Još uvijek znam čuti priče koje su me pratile zadnjih godina da nisam dovoljno agresivan, ali mislim da to više ne stoji. Prije stvarno jesam bio neagresivan i te priče nisu bile lažne, nisam niti malo volio kontakt jer sam bio fizički nejak, ali ovog ljeta sam stvarno puno radio na sebi s osobnim trenerom. Naučio sam boriti se za svaku loptu, što trener traži od svih nas, ali prvo sam morao očvrsnuti. Bacanje za loptom diže publiku na noge, a čim je publika na nogama, raste adrenalin i lakše se može igrati, publika te ponese. Ljetos sam slušao puno iskusnih igrača i što imaju reći o svojoj karijeri, što su morali činiti da bi uspjeli. Moj rođak Žuža i Tome Ružić, njih dvojicu stalno sam imao na treningu i od njih sam najviše mogao pokupiti. Promijenio sam jednu priču u glavi, kao da sam se preko noći promijenio. Vidi se po tome što lani nisam ništa mogao, a ove sezone pokazujem da mogu.
Osim što sam trenirao s tim iskusnim košarkašima, prakticirao sam sve žive sportove, pripremao sam se čak i s karatašima i boksačima i mogu reći da mi se najviše od svega svidio boks. Stvarno je zafrkano biti u ringu, znao sam se umoriti pa primiti dosta udaraca na početku, poslije sam se navikao i naučio se braniti. Zadao bih i ja treneru pokoji udarac tu i tamo, manje uživo, više na Playstationu, koji je inače moj glavni i jedini hobi. Trenutno najviše igram PES 2011. Zahtjevna je igrica za one koji je još nisu prokužili. Oni koji inače igraju po bokovima ne mogu toliko lako proći, ali zato lopta u prostor svaki put prolazi. Teško je braniti se jer kad mijenjaš igrače u obrani, moraš točno smjer pokazati. Igrači, zapamtite: igrajte dijagonalama u prostor na brze igrače, to prolazi bez greške.
Igrajući Playstation dočekat ću i četvrtak i sudbonosnu utakmicu sa Choletom. Ritam je dosad bio težak, sve te utakmice – Barca, Fener, Zagreb, Olimpija – a nas malo u rotaciji. Nakon Čeha pokušavamo se maksimalno odmoriti i pripremiti za utakmicu koja nam daje nadu za ulazak u Top 16. Nedjelja je bila dan odmora, nije ni imalo smisla trenirati s obzirom na to koliko smo bili bezvoljni zbog poraza od Nymburka. Ali već od ponedjeljka krenuo je niz jakih treninga da se dobro preznojimo i uđemo u formu za utakmicu. Od Francuza znam svog vršnjaka Leonarda. On je dobar igrač, dvojka trojka, puno puta sam ga čuvao i znam njegove kvalitete, ali mislim da se najviše trebamo usredotočiti na onog iskusnog srpskog playa, on je odličan igrač. Spremni smo ih pobijediti, ali za to nas vi navijači trebate podržati. Mislim da je mogućnost da ostvarimo prvu europsku pobjedu dovoljno dobra pozivnica da dođete u Draženov dom u četvrtak u pola sedam.
Na kraju vas pozivam da na Cibona.com pročitate i blog mog cimera Karla Vragovića, s kojim dijelim sobu na svakom gostovanju i koji će se još dugo načekati prije nego me pobijedi u PES-u. U ekipi je poznat i pod nadimkom Tava zbog specifično plosnatog oblika glave. Kao što je netko nedavno smislio parodiju “Vaha, Vaha, e e!”, tako smo i mi njemu pjevali “Tava, Tava, e e!“, a kad smo bili u Italiji na gostovanju kod Siene, za Karla smo smislili i talijansko ime: Tava di Tutti.
Pozdrav svima do idućeg bloga!
