Pozdrav dragi čitatelji, evo da vam se opet javim nakon dužeg vremena. Bila je burna situacija u klubu pa onda i niz gostovanja, nikako da dođe red na novi blog. Konačno smo saznali da dolaze ljepša vremena za Cibonu, bar se nadam jer cijela priča je ipak još na početku. Drago mi je što je konačno netko pružio ruku spasa, što nismo sami jer bilo je jako teško. Uz to što smo jako mlada ekipa i neiskusna, zaredali su se porazi, a cijela situacija općenito je jako negativna, tako da nije uopće bilo lijepo razdoblje.
Od zadnjeg bloga bio sam s klubom u Istanbulu, gdje smo protiv Fenera igrali u velikoj dvorani u kojoj se igralo i finale Svjetskog prvenstva. Grad je fakat ogroman, gužve su nenormalne. Znali smo putovati na trening i po više od 45 minuta i to relaciju za koju mislim da bi bez tih gužvi trebalo jedno 15-ak minuta da se prijeđe, a još smo išli uz pratnju policije. Da vam to malo približim, zamislite da udaljenost otprilike od Kvatrića do Dubrave prelazite 45 minuta busom. Fenerova dvorana je stvarno fenomenalna, prima 16 tisuća ljudi i sve je u njoj novo novcato. Protiv nas je na utakmici bilo čak 14 tisuća navijača, a budući da je Fenerbahče jedan od rijetkih klubova u košarci koji imaju svoju navijačku skupinu u kojoj su i nogometni navijači, navijanje je bilo vatreno. Malo smo se nakon utakmice družili s našima Markom i Rokom Ukićem, čak je i Lukša Andrić došao do našeg hotela pa smo se svi ispozdravljali i ispričali. Dečki kažu da im je odlično tamo i da su jako zadovoljni, da je grad fenomenalan za život. Unatoč gužvama, to im vjerujem jer to je grad koji je kroz povijest bio sjecište različitih velikih kultura i religija. Čuo sam da ima stvarno prekrasnih četvrti, da ima starijih dijelova grada koji su sjajni, da ima mali milijun restorana i šoping-centara. Navodno tu neku novu poslovnu zonu stvarno treba vidjeti jer je sve novoizgrađeno, svi ti silni neboderi, no nažalost nismo bili u mogućnosti. Istanbul se definitivno približava Zapadu i to nije više tolika razlika kao nekad prije.
Ipak nisam vidio Šeherezadu, nego sam se vratio u Zagreb i pridonio ekipi da pobijedimo velikog rivala Zadra. Meni je bilo iznimno veliko zadovoljstvo i čast sudjelovati u toj utakmici jer ipak su to kroz hrvatsku povijest uvijek bili derbiji. Dosad sam bio navijač u tim utakmicama, a sad neki kažu da sam bio i čovjek odluke. Stvarno sam se dosta emotivno unio u tu utakmicu zato što mi je prva takva i zato što je bio poseban naboj, bilo je i njihovih i naših navijača na tribinama, atmosfera odlična, što ja volim jer u takvoj atmosferi više se opustim i bolje igram.
Odlična atmosfera bila je i na Maksimiru nekoliko dana kasnije. Drago mi je da se nakon dugo vremena okupilo toliko ljudi na tribinama, meni je izuzetno žao što nisam mogao pratiti susret jer smo u isto vrijeme imali utakmicu u Choletu, no cijelo vrijeme sam bio u kontaktu s ljudima iz Zagreba koji su mi javljali sve bitno. Kad sam nakon tekme došao u svlačionicu, ne samo da sam bio žalostan što smo mi izgubili, nego je još i moj Dinamo izgubio. Stvarno je bila tužna večer.
Nismo dočekali to dugo očekivano prezimljavanje u Europi, no svakom istinskom navijaču je taj dan bio poseban. Koliko god sam bio žalostan, isto tako sam ponosan na ekipu jer je dala sve od sebe i nakon te utakmice moja ljubav je još veća. Ne mogu to tako lako opisati jer ta ljubav moja prema Dinamu je naslijeđena od mojih roditelja, djedova, cijele obitelji. Moji stvarno svi su dinamovci, to se kod nas prenosi s koljena na koljeno. Možemo mi bit ljuti, nezadovoljni, ali ljubav je uvijek tu.
Isto kao i Cibona, Dinamo ima mladu i potentnu ekipu, tako da se ne bojim što za našu, što za njihovu budućnost. Siguran sam da će i za jedne i za druge doći ljepša vremena i siguran sam da će osvajanje naslova prvaka Hrvatske izmamiti osmijehe na lica navijača.
Pozivam sve navijače i Dinama i Cibone (a mislim da su oni jedno) da nas podrže u možda najvažnijoj utakmici ove sezone. 28. 12. dolazi nam Partizan i nadam se da ćemo im se uz vašu pomoć revanširati za finale NLB-a lani.
Želim svim ljudima sretne božićne i novogodišnje blagdane, da ih provedu sa najmilijima i da im nova 2011. godina bude puna zdravlja, ljubavi i sreće te bude uspješnija nego prethodna!
P.S. A i da u Novu godinu uđete ako ne s manjim brojem, onda barem s jednako kila kao što ste imali u ovoj godini. Posebno upozorenje onima koji vole jesti francuske salate, pršuta, kulena, kobasice, itd. Sad sam i sam postao gladan 😉
Još jednom svima sretan Božić i Nova godina od Dečka s kvarta!
