O Draženu, jednom i neponovljivom, uvijek bi se mogla napisati oda, u kontekstu onoga što nam je značio i predstavljao kao sportaš, jedan od najboljih svih vremena u Hrvatskoj. No, isto tako, nije lako prenijeti baš sve emocije i sročiti ih u jedan tekst te ga na taj način približiti i ovim mlađim generacijama. Mi koji smo ga imali priliku gledati, zapravo smo u tom smislu bili privilegirani, budući da smo brzo mogli shvatiti o kakvom je igraču i lideru riječ. I nadalje isto mislimo jer uspomena na košarkaškog Mozarta nikada ne blijedi. Toliko nas je puta svojim umijećem na parketu ostavljao bez daha, a novinare dovodio u situaciju da sve teže pronalaze epitete koje bi koristili u tekstovima, izvješćima ili reportažama o „stroju“ za koševe, ali i samom karakteru kakav je bio Petrović. Ništa se nije promijenilo ni sada jer oni najveći postanu ikone i ostavština im je takva da ih se štuje za sva vremena.  

Sve bi nas Dražen u tim godinama svoje dominacije oduševljavao praktički iz utakmice u utakmicu. Bilo je fascinantno da za njega nije bilo dvoboja u koji bi ušao s manje motiva, bez ogromne želje za pobjedom koja mu je naprosto bila vodilja. Natječući se ponekad i sa samim sobom te stalno pomjerajući neke vlastite granice, da bi sljedećeg dana opet prvi stigao s torbom u dvoranu. Spreman još više raditi. Takav talent, a u isto vrijeme i radnik koji je sve podredio treninzima i napredovanju, rijetko se viđao. I zato se i godinama nakon što više nije s nama o njemu govori kao o idealu i uzoru onima koji su uspjeli svoj potencijal i odnos prema sportu pretvoriti u vrhunske karijere.  

Kapetan i vođa, autoritet i klasa u svakom pogledu. Zbog njega bismo svakoga dana kupovali „Sportske“, baš onako gorljivo u prijenosima gledali utakmice od Šibenke u kojoj je sve krenulo, preko Cibone koju je doveo do krova Europe, pa do kultnog Real Madrida  i potom NBA lige u dresu Portlanda i New Jerseya te naravno nekadašnje jugoslavenske, a zatim i hrvatske reprezentacije u kojima se prirodno nametnuo kao istinski vođa. Fascinantne su bile njegove brojke i svi bismo se veselili kada bi ih iznova nadmašio svojim famoznim simultankama kojima je očarao sve koji su ga gledali. Imao je tu odlučnost, kvalitetu i mentalnu snagu da je naprosto bio predodređen za uspjeh, ali je i svakog suigrača mogao učiniti boljim. Petrovićeva neiscrpna energija i optimizam kojim je zračio „zarazili“ su i sve nas koji smo u njemu vidjeli idola, zbrajajući njegove poene, trice i asistencije brže i od ushićenih TV i radijskih komentatora. Jer, nekako je oduvijek bio naš, svi bismo ga svojatali ne gledajući na klupsku pripadnost kao danas…  

Svugdje je bio pojam onoga vrhunskoga u sportu, ljudi su ga voljeli navijajući i za druge, znajući da mu nikada ništa nije bilo poklonjeno. I da je sve što je uspio napraviti svakako i zaslužio, ističući ga kao primjer jednog istinskog velikana, bez najsitnije mrlje i gafa u bogatom i po svemu uzornom igračkom opusu. Cijenjen gdje god bi se pojavio, dočekivan s respektom i uvažavanjem i od onih najvećih. Uvršten, uostalom, posthumno i u košarkašku Kuću slavnih, kao zvijezda jednog vremena kojeg je umnogome obilježio.  

Stoga nam je ta užasna vijest od 7. lipnja 1993. bila jedna od onih najtežih koje smo čuli i morali se, nažalost, pomiriti s njom. Da je legendarni Dražen poginuo u prometnoj nesreći na tlu Njemačke i da ga više nema među nama. Zvučalo je nestvarno, pretužno i bolno jer kao da smo svi tada izgubili nekoga svoga. Takvim smo ga doživljavali i prihvaćali, pa je i gubitak bio i ostao veliki. Teško je bilo prihvatiti spoznaju da više nema maestra među obručima, ponosa cijele nacije kojemu smo se divili. I koji je s Hrvatskom, kao njen kapetan, zaigrao u za nas posebnom olimpijskom finalu protiv Michaela Jordana i svih onih američkih zvijezda s početka burnih devedesetih. Titule, priznanja, rekordi, iznimna popularnost… a zapravo ga ništa nikada nije promijenilo u njegovoj jednostavnosti i shvaćanju života i sporta, općenito. Zbog toga nam duboko ostaje u srcima. I danas, 30 godina nakon tragične smrti. Kao jedan, jedini, Dražen, naš neponovljivi.