Da Branimiru Volferu, dinamičnom, sportski svestranom, 22-godišnjem nastavniku fiskulture u klubu Korpusa narodne obrane Jugoslavije, nije dozlogrdilo »glancanje« klupe košarkaške momčadi Slavije na Šalati, pitanje je bi li »vukovi iz Tuškanca« ikad postali – prvaci Europe …
Ili da Joso Miloš, reprezentativac u bacanju koplja, i sam oduševljen Volferovim prijedlogom o osnivanju kluba, nije idejnog začetnika današnje Cibone uputio na Ljubu Prosena, prijeratnog vaterpolista i košarkaša, tajnika Slobode, a kasnije, potezima rafiniranog pravnika, odigrao jednu od ključnih uloga u osvajanju Tuškanca …Ili da Prosen nije pružio svesrdnu podršku, upleo prste i u dobivanje igrališta, spasio ga od tenisača, čak navukao i dres novoosnovanog sastava – kojem će, sa 27, već kao doktor pravnih znanosti i sekretar Ministarstva za rudarstvo i industriju NR Hrvatske, biti i kapetan – pa vještim istupom okrenuo tijek sudbonosne sjednice što je odlučivala hoće li Polet postati Lokomotiva …
Ili da sjajni rukometaš Nikola Dasović nije upravo fanatično prihvatio »novi« sport i zajedno s Volferom nagovorio većinu Slobodinih rukometaša da igraju i košarku, a ubrzo, u pravo vrijeme, brojne dječake, pa i djevojčice, zagrijao za pogađanje tri metra i pet centimetara visokog obruča … Ili da se Želimir Matko, sin zlatara i književnika Janka, Dasovićev školski drug, nije na Nikolin prijedlog sa samo njemu svojstvenim oduševljenjem, stopio s tom basket-klapom koju će kasnije već organiziranu u ozbiljan klub svojim originalnim »izumima« ne jednom spasiti od rasula …
Bez njih i možda još nekog »izgubljenog« u usmenoj predaji o tim prvim danima Lokomotive i Cibone – kad je malo kome padalo na um da bi ljudi, događaji i neki datumi iz te 1946., pedeset godina kasnije mogli postati toliko važni – ne bi bila ni osnovana košarkaška sekcija Slobode, koja ce sve do 1950. mijenjati imena gotovo kopnjenjem svakog proljetnog snijega (Slaboda, Zagreb, Vihor, Polet, Lokomotiva) …
Volfer, Miloš, Prosen, Dasović, Matko … »Sloboda«! I rukometaši među koševima … Imena i zbivanja o kojima znate vrlo malo ili za koje možda čujete prvi put. Pretpostavljam dovoljno da i sami poželite da priču o »Cibosima« počnemo od početka, čak i godinu dana prije njega. Od prvih mjeseci poratne 1945 …
Dakle, te 1945. zbile su se za nas dvije važne zgode. Nikola Kobali, košarkaš, pa trener i sudac, neko vrijeme i igrač i učitelj momaka utaborenih na Tuškancu, jedan od pionira zagrebačkog basketa, u »Ilustriranim fizkulturnim novinama« objavio je kratki oglas kojim je sve zainteresirane za igranje košarke pozvao na sastanak na srednjoškolskom igralištu. Od te anonse nastala je Slavija (danasnji Medveščak), izvrstan, peti sastav na prvom momčadskom prvenstvu Jugoslavije 1946., s nekoliko predratnih sokolaških zvijezda. Njima je rukometaš Slobode i priučeni košarkaš Branko Volfer, uz pokoju epizodnu, kratku ulogu, mogao uglavnom samo skupljati lopte. Nekako slično četvorici vojnika sportskog društva KNOJ-a na prvim Volferovim individualnim košarkaškim treninzima, a nakon što mu je Franjo Lapaine, ondasnji rukovoditelj sportskog kluba, kasnije novinar »Sportskih novosti«, važno rekao:
– Branko, ti si nastavnik. Ti moraš sve znati. Svaki sport. Da, i košarku! Pa nećeš, valjda, dopustiti da vojnici uče tebe? …
A Volferu nije trebalo reći dvaput.
Drugi sudbonosni događaj bio je utemeljenje Slobode, fiskulturnog društva sindikata bankarskih službenika, obrtnika, trgovaca i činovnika, kasne jeseni 1945. Za predsjednika je postavljen dr. Zvonko Pfaff, istaknuti državni reprezentativac u hokeju na travi i na ledu, inače bankarski činovnik, a za tajnika- volontera Ljubo Prosen. »Slobodaši« nisu dobili nikakva novčana sredstva, ali su im dodijeljene prostorije na drugom katu zgrade u Jurišićevoj 22, i što se smatralo premijom, u gradu najkvalitetnije, bivše igralište Concordije u Kranjčevićevoj ulici. Sam dr. Pfaff je odmah dao pozamašni, bespovratni prilog od pet tisuća dinara za tiskanje pristupnica i članskih karata. O košarci tad, naravno, nitko nije ni razmišljao. Počelo se, a čime drugim nego nogometom (u dvije- tri godine kroz Slobodu su prodefilirali Muradori, Cimermančić, Kapetanović, Senčar, Stinčić … ). Vrlo masovna šahovska sekcija uspjela je organizirati zimski turnir na čak 120 ploča, a oko jednog stola okupljali su se stolnotenisači. I to je bilo sve. Mnogo. Za ondašnje uvjete, za ona vremena.
Rukometaši? Ne, nismo ih zaboravili. »Pritajili« su se do proljeća 1946., kad je i Joso Miloš, kasnije poznati zagrebački odvjetnik, odabran za profesionalnog stručnog tajnika društva. Nekako baš u to vrijeme i nemirni, poduzetni Volfer konačno je spoznao gorku istinu o svom košarkaškom loptanju na Šalati. Pokupio je krpice i brundajući pošao kući:
– Ma, o’te svi k vragu! Bum si ja sam osnoval klub!
Da je to ispalio naglas, svi bi mu se, naravno, slatko nasmijali. Ovako je, međutim, ostao bez svjedoka. A Branko nije gubio ni sate, kamoli dane. Odmah nakon rukometnog treninga »Slobodaša«, koji će kasnije, kao RK Zagreb, s glasovitom generacijom šampionski šetati Saveznom ligom, presreo je Miloša:
– Čuj, Joso, a kak’ bi bilo da napravimo i tu košarku?
Ovaj se također zagrijao i predložio kako dalje:
– Treba poći do Prosena. Kladim se da će prihvatiti. Znaš, on ti je Riječanin i košarku je igrao dolje, prije rata.
E, tu se malo zaustavimo. Upravo zbog Prosena i tog riječkog basketa. Ljubo Prosen, sin učitelja, rođen u Vrbniku na otoku Krku 1920., kao osmogodišnji momčić je s roditeljima doselio u Rijeku. Tu je s dvanaest godina zaplivao, a već s petnaest zaigrao vaterpolo u znamenitoj Viktoriji, u društvu s Curtinijem, Polićem, Špeharom, Defilipisom, Miškovićem, Potočnjakom, Arnerićem… Još 1937. košarka je postala dopunska disciplina vaterpolista, pa je Božo Grkinić bio i reprezentativac u oba sporta. Tako je i Prosenu, članu vicešampionske momčadi na juniorskom prvenstvu države u Novom Sadu i već prije dvadesete povremenom seniorskom prvotimcu, košarka postala druga sportska ljubav.
A Volfer i Miloš, da se sad vratimo na njih, uspjeli su bez po muke iskoristiti tu »slabost« tajnika Slobode koji nije ni vrdao, ni okolišao, niti tražio kakav time- out za konzultacije s višim drugovima. Nakon upoznavanja saslušao je Branka pa jednostavno, odobravajući kimnuo:
– Košarku? A ča ne bi! Osnujte sekciju. Ali, odmah da se razumijemo – značajno je pogledao Volfera – novca je malo. Možemo skupiti, u najboljem slučaju, za koševe, garnituru dresova i jednu loptu. O papučama nemojte ni sanjati!
Ako je vjerovati sjećanjima, susret se zbio u srijedu, 24. travnja 1946., iza sjevernog gola nogometnog igrališta u Kranjčevićevoj ulici. Taj dogovor Volfera, Prošena i Miloša bio je ujedno i – »osnivačka skupština« današnje Cibone! Novine o tome, jasno, nisu objavile ni retka. Nitko ih nije ni obavijestio o tom, tek se kasnije pokazalo, povijesnom skupu. A i da jest, teško da bi neki urednik baš tako dalekovidno osjetio važnost nastajanja jedne košarkaške, u čitavom nizu sličnih sportskih sekcija u gradu pod Sljemenom. No, samo dan prije »Narodni sport« je pod naslovom »Sportski problemi naših dana«, uz duži podnaslov »Mnoge su grane zapuštene, a postoje mogućnosti za njihov razvoj. Košarku i odbojku treba širiti, hazenu obnoviti, a dizanje tereta uvesti« donio i za Slobodine utemeljitelje zanimljiv, možda i poticajan članak. U njemu je stajalo i ovo:
» … U Zagrebu ima svega par društava sa sekcijama za košarku, ali stvarnu aktivnost pokazuje momentalno samo FD Slavija. Bilo bi stoga neophodno potrebno okupiti i uže povezati sve te sekcije, odnosno njihove rukovodioce, te odmah odlučiti i pristupiti organiziranju jednog prvenstvenog natjecanja na kome bi sudjelovala sva ta društva: Slavija, Akademičar, Mladost, eventualno Viša škola za fizkulturu, itd. Pa makar bi u tom prvenstvu, po možebitno dvostrukom bod sistemu sudjelovala svega četiri konkurenta, to bi ipak za početak bilo daleko bolje i za razvitak košarke kod nas mnogo korisnije, nego da od vremena do vremena Slavija sama igra sad s ovim ili onim društvima iz neke druge federalne jedinice … «
