Debi protiv Crvene zvezde u Beogradu, pa prva ozbiljnija minutaža u seniorskom pogonu protiv Hermesa i onda dio početne petorke protiv Alkara, tako je u proteklih mjesec i pol dana izgledalo ostvarenje sna za Vitu Vujovića, golobradog 199 centimetara visokog mladića koji će svoj osamnaesti rođendan proslaviti u kolovozu.
Vito je dijete kluba koje je s pretkadetima na prvenstvu Hrvatske osvojilo treće mjesto, s kadetima je bio prvak, a prošle sezone je bio dio juniorske ekipe koja se plasirala na juniorski F4 ABA lige u Beogradu, koji je zbog već svima poznatih razloga otkazan.
Trend afirmiranja mladih igrača u seniorski pogon se nastavlja pa je nakon Brankovića, Prkačina, Gnjidića i Buljevića priliku dobio i ovaj mladić koji je usprkos svojim nježnim godinama izrazito discipliniran, fokusiran na unapređenje kvalitete svoje izvedbe u igri, a upravo su ga radna etika, kvaliteta rada i osobna usmjerenost dovele do prilike da zaigra za prvi sastav. To i ne treba čuditi jer Vito dolazi iz sportske obitelji.
Tata je poznati rukometni golman Vladimir Vujović koji je s RK Zagrebom dvaput osvajao naslov prvaka Europe, pa je i glavni krivac što je Vito rođen u Parizu gdje je obitelj živjela četiri godine, dok je mama profesorica tjelesne i zdravstvene kulture..
Tata mi daje puno savjeta kako bi išao pravim putem. Uvijek mi govori da je talent samo 10 posto uspjeha, a rad 90 i to mi je uvijek negdje u podsvijesti i na terenu i van njega. A mama mi uvijek kaže da slušam tatu (smijeh).
A to ‘van terena’ se odnosi na školu. Odličan je učenik trećeg razreda Sportske gimnazije…
Kako sam prešao u seniore imam više treninga i utakmica pa mi profesori stvarno izlaze u susret i zahvalan sam im na tome. Dogovaramo se za odgovaranje i sad umjesto da idem vani nakon treninga radije odem u sobu učiti kako bi nadoknadio sve i dobro prođem jer je škola najbitnija. Volio bi upisati fakultet, ali vidjet ćemo još kako će se stvari odvijati…
Kako si doživio prelazak iz juniorske u seniorsku košarku?
To je veliki skok. U seniorskoj je sve jače, brže, traži se veća odgovornost. Izazov mi je svaki put kad dobijem priliku. Gledam da je iskoristim na najbolji način i napravim sve što mi trener kaže.
Za svoj debi si ‘bačen u vatru’ protiv Crvene zvezde, a dobio prvu ozbiljniju minutažu protiv Hermesa…
Debi je bio poseban osjećaj. Nisam očekivao neke minute i tad mi je voljni moment bio na sto posto. Protiv Hermesa sam dobio ozbiljniju minutažu i trener mi je rekao da budem spreman jer ću igrati, da se trudim i da slušam i ostale što mi govore. Kad sam zabio svoj prvi koš vidio sam da su svi pljeskali i bili na nogama, pa sam čuo Marića kako viče ‘Bravo Vito’, to će mi ostati zauvijek u sjećanju. Kasnije sam napravio neku glupost i čuo Drežnjaka koji je govorio da je sve ok, da zaboravim i igram dalje. Puno mi znači što dečki vjeruju u mene.
I onda ta početna petorka protiv Alkara koju si zaista emotivno doživio…
Upravo tako, kao što sam već rekao bio je to fenomenalan osjećaj i ostvarenje mog sna. Trener me iznenadio prije utakmice i rekao da budem spreman jer ću početi utakmicu, baš nisam očekivao. Poklopilo se tako da sam zabio prvi koš i odmah sam dobio i malo samopouzdanja, da ne govorim o podršci koju sam imao od svih. To je nešto što se pamti…
Koliko ti pomaže što si s većinom ovih mlađih dečkiju praktički odrastao u kultnom Ciboninom stacionaru kroz kojeg su prošle generacije i generacije košarkaša?
Puno mi pomaže to što se znamo već toliko dugo, a pomažu mi i stariji igrači. Uvijek mi kažu da moje vrijeme tek dolazi i da budem uporan. S Prkom i Gnjidićem sam najbolji, Radovčićem i Nakićem jako dobar, ma svi smo baš povezani i dosta se družimo, idemo na kave…
Vito je bek s dobrim fizičkim predispozicijama, kvalitetan šuter s jakim prodorom, posebno na dodanu loptu. Što bi sam za sebe rekao koje su mu prednosti u igri?
Prodor i šut, to mi je forte. Čvrst sam u obrani i draže mi je igrati obranu nego napad. Čim zagrizemo i pokažemo veći voljni moment u obrani veća je šansa da obranimo, ukrademo loptu, blokiramo, skočimo. Tad se dobiva i veće samopouzdanje u napadu i zato volim obranu odigrati na maksimumu.
Imao si priliku kroz karijeru raditi s više trenera. Tko ti je ostao u posebnom sjećanju?
Kao mlađi sam u Varaždinu dosta radio s Dušanom Todorovićem. U Ciboni su mi Miljković, Perić, Samac, Juran i Tesla svi pomogli na svoj način i još uvijek rade sa mnom. Trener Jovanović jako puno priča sa mnom, objašnjava mi što moram raditi i u čemu griješim. Uvijek mi kaže da budem uporan i da se trudim.
A ovako ga je opisao trener juniora Ivan Juran…
Vito se jako promijenio, postao je ozbiljan i pravi profesionalac. Prošle su ga pubertetske mušice. Pristojan je i discipliniran momak kojeg odlikuje taj trud i zalaganje. Klasičan je primjer igrača koji je uporan i konzistentan u onome što radi. Orjentiran je na uspjeh tima, zahvalan igrač, odan klubu. Još je jedan primjer kako je Cibona idealno mjesto za razvoj mladih igrača i iznimno me raduje kad vidim izdanke našeg omladinskog pogona kako dobivaju priliku u prvom sastavu.
#HejaHejaCibosi
