Prošli tjedan sve je bilo u znaku Barcelone!
Bok svima!
Najprije bih želio ovom prilikom još jednom čestitati prvom i za sada jedinome tati (Paši) u ovogodišnjoj ekipi Cibone i cijeloj njegovoj obitelji na dva mala anđelčića. Sam da budu, kak se veli, lepi i zdravi. Nadam se da će i ubuduće biti još puno lijepih vijesti vezanih za Cibonu, u bilo kojem smislu tih riječi.
Puno ljudi mi je reklo da čita ove naše blogove i da su im jako zanimljivi jer je to nešto sasvim novo za sportaše u Hrvatskoj. Često sam se susretao s pitanjima tipa “Kad ćeš napisati novi blog?” ili komentarima kao “Prvi smo pročitali, sada ne smije drugi kasniti…!” Jako me pozitivno iznenadilo što ljudi prate što se zbiva s nama Cibonašima. Moram priznati da sam jedva našao malo slobodnoga vremena od obaveza i žestokog ritma putovanja i utakmica, ali sam odlučio objaviti i ovaj svoj drugi blog.
Nedavno sam posjetio, prvi put od kada sam napustio redove “Lavova” i prešao među “Vukove”, utakmicu Dubrave. Iako se poklapala s mojom utakmicom protiv Radničkoga, stigao sam na zadnjih pet minuta i mogu reći da uzbuđenja uopće nije nedostajalo. Čim sam ušao u dvoranu, igrač Dubrovnika i moj cimer iz repke Mario Hajdić napravio je peti, isključujući faul. Prijatelju koji je bio sa mnom na utakmici rekao sam da baš i ne donosim sreću Hajdi, a deset godina bili smo nerazdvojni u repki, na što mi je prijatelj odgovorio da sreću donosim Dubravi. Međutim na kraju utakmice na kojoj sam većinu vremena proveo stojeći od napetosti ispostavilo se da ne donosim sreću svojoj Dubravi jer je izgubila košem u zadnjoj sekundi. No siguran sam da sam ublažio poraz nekima, ustvari većini ljudi u dvorani koje nisam dugo vidio, te im nanio bar malo osmijeha i sreće na lice. Ja polazim od toga da svatko tko želi izazvati sreću, mora dati sve od sebe u granicama svojih mogućnosti, a ne je samo tražiti u drugim ljudima, pa će je na kraju i dočekati. Što znači da ću i drugi put, naravno kad budem u mogućnosti, prisustvovati utakmici i bodriti svoje Lavove. Pričekao sam igrače oba kluba da se pozdravim sa svojim bivšim suigračima, što iz kluba, što iz repke. Naravno da nisam propustio priliku da se dobro našalim sa svojim cimijem Hajdom, koji je inače najveći šaljivdžija kojeg znam, te jako dobrim prijateljem Antoniom Oštrićem.
Prošli tjedan sve je bilo u znaku Barcelone, od priprema za utakmicu i treninga do kava s prijateljima, na kojima je ta tema bila neizbježna. Neću pričati o utakmici, samo mogu reći da smo dali sve od sebe da se odužimo predivnim ljudima što su bili uz nas. Osjećaj koji sam doživio taj dan ne mogu vam opisati riječima, jednostavno to je trebalo doživjeti. Kao mali nisam mogao sanjati da će mi se ovako nešto dogoditi. Bio sam na milijun utakmica Cibone, ma ne samo Cibone već i Dinama, nekadašnjeg Badela, danas Zagreba, ali taj osjećaj kada su igrači i navijači JEDNO, to je nešto neopisivo i neizbrisivo. Mogu samo uputiti jedno VELIKO HVALA svim ljudima koji su uspjeli zaustaviti PLAVU krv koja teče mojim venama. Onaj muk od tri minute pa nakon toga erupcija glasova je nešto što me čini ponosnim, ponosnim kaj sam PURGER. Hvala vam što ste bili autori priče koju ću prepričavati svojoj djeci, unučadi. Obećajem da u toj priči neće biti ničeg tmurnog, sivog ili crnog oko imena CIBONA, kao što je ovih dana, već samo ono najsjajnije što je Cibona bila, još jest i bit će. Jer Cibona nikada neće umrijeti, Cibona će uvijek živjeti u srcima Zagrepčana, Hrvata i ostalih ljudi diljem Europe i svijeta, i uz ime Cibona uvijek će ostati riječ POBJEDA, koju ćemo i kroz ova teška vremena izboriti zajedno sa Vama. Jer mi smo SVI K’O JEDAN…
Želim vam ostaviti nešto i za iduće susrete, mogao bih napisati još mnogo toga što mislim da bi bilo zanimljivo, ali danas sam jednostavno imao potrebu s vama podijeliti ove neke lijepe trenutke.
I za kraj da se samo malo dotaknem mog Dinama.
Samo se nadam da će uskoro i Dinamovi igrači nakon dugo vremena moći doživjeti to što smo mi Cibonaši doživjeli, taj huk s tribina, pjesmu… Mislim da je pravi trenutak za to utakmica proitiv PAOK-a jer jednostavno ne mogu dočekati dan kada će bojkot prestati i kad ću ponovno stati kao jedan sa svojim frendovima na SJEVERU. Čestitam Dinamovim igračima na dobrim igrama u prvenstvu, već jednom rukom držimo pehar za prvaka Hrvatske. Želim im puno sreće u Španjolskoj, samo neka daju sve od sebe i ja presretan. Ako ništa drugo, neka Villareal prođe kao što je Real protiv Barce, mislim da ne tražim puno J…
Toliko od mene za ovaj put, sada idem na let za Istanbul. Kada se vratim, pisat ću vam o tome kako je bilo. A tko zna, možda sretnem ŠEHEREZADU.
Serbus, pozdrav od Dečka s kvarta!
